U gubitku ne tugujemo samo za prošlošću

Tugujemo i za onim što je tek trebalo biti

Kada izgubimo nekoga koga volimo, čovjeka ili kućnog ljubimca, ne gubimo samo njegovu prisutnost i sve ono što smo zajedno proživjeli. Gubimo i budućnost koju smo već počeli stvarati u svojoj glavi.

Sve one obične dane za koje smo vjerovali da su pred nama. Mjesta na koja smo trebali zajedno otići. Trenutke koje smo očekivali. Verziju vlastitog života u kojoj je ta osoba ili to biće i dalje bilo prisutno.

Ta se budućnost možda još nije dogodila, ali je za nas bila stvarna.

Postojala je u našim očekivanjima, planovima i svakodnevnim pretpostavkama. Možda je nikada nismo izgovorili naglas, ali smo računali na nju. Bila je dio načina na koji smo zamišljali svoj život.

Zato gubitak ne prekida samo odnos s nekim koga volimo. On može prekinuti i osjećaj da se naše jučer prirodno nastavlja u sutra.

Kada budućnost odjednom postane prazna

Istraživanja žalovanja pokazuju da intenzivna i produljena tuga može utjecati na način na koji osoba zamišlja budućnost. U jednom istraživanju osobe sa složenijim žalovanjem teže su zamišljale konkretne pozitivne događaje u svojoj budućnosti, a njihove su zamišljene buduće situacije češće ostajale povezane s gubitkom.

To ne znači da je svaka osoba koja nakon gubitka ne vidi budućnost razvila psihički poremećaj.

U prvim danima i tjednima nakon gubitka sasvim je razumljivo da budućnost djeluje prazno, nestvarno ili čak prijeteće. Naš unutarnji svijet još uvijek očekuje prisutnost osobe ili životinje koje više nema.

Zato tuga ne dolazi samo kroz uspomene.

Ponekad nas najjače pogodi upravo kroz budućnost za koju osjećamo da nam je oduzeta.

Kada dođe dan za koji smo nešto planirali. Kada odemo na mjesto na kojem smo ih zamišljali uz sebe. Kada se dogodi nešto lijepo, a prva je misao da bismo to željeli podijeliti s njima. Kada automatski krenemo prema vratima očekujući da ćemo ih vidjeti ili čuti.

Tada ne osjećamo samo da ih više nema.

Osjećamo i bolnu spoznaju:

„Ovo se više nikada neće moći dogoditi onako kako sam zamišljala.“

Ne tugujemo prema hijerarhiji odnosa

Mislim da je važno naglasiti da se dubina tuge ne može unaprijed odrediti prema tome tugujemo li za čovjekom ili životinjom.

Društvo ipak često stvara hijerarhiju gubitaka. Neki se gubici prepoznaju, o njima se govori i za njih dobivamo podršku. Drugi se umanjuju, prešućuju ili svode na rečenice poput: „Bio je samo pas“ ili „Nabavit ćeš drugoga“.

Takve poruke mogu stvoriti dodatnu bol jer osoba uz sam gubitak počinje osjećati da ga mora opravdavati.

Istraživanja gubitka kućnih ljubimaca pokazuju da su intenzitet tuge, privrženost i bliskost odnosa međusobno povezani. Usporedbe žalovanja nakon ljudskog i životinjskog gubitka također upućuju na to da je emocionalna bliskost s izgubljenim bićem važnija od same kategorije odnosa.

Ne tugujemo prema društveno propisanoj hijerarhiji.

Tugujemo prema mjestu koje je netko imao u našem srcu, svakodnevici, osjećaju sigurnosti i slici budućnosti.

Ponekad je upravo životinja bila ona koja nas je svakodnevno dočekivala, pratila iz prostorije u prostoriju, umirivala svojom prisutnošću i davala strukturu našem danu. Gubitkom takvog odnosa mijenja se cijeli ritam života.

Tišina u domu postaje drukčija.

Prostor izgleda drukčije.

Tijelo nastavlja očekivati poznate zvukove, pokrete i dodire.

Kada tuguje i tijelo

Žalovanje nije samo misaoni i emocionalni proces.

Ono je i tjelesno iskustvo.

Može se osjetiti kao pritisak ili težina u prsima, knedla u grlu, plitko disanje, napetost u želucu, nemir, drhtanje, iscrpljenost, promjene apetita, poteškoće sa spavanjem ili osjećaj kao da je tijelo postalo teško i usporeno.

Istraživanja pokazuju da žalovanje može biti povezano s promjenama u odgovoru kortizola, spavanju, imunološkom funkcioniranju, upalnim procesima, krvnom tlaku i radu srca. Te su reakcije posebno izražene u ranom razdoblju nakon gubitka.

Fenomenološka istraživanja opisuju žalovanje kao duboko utjelovljeno iskustvo. Ožalošćene osobe ne govore samo o mislima i osjećajima, nego o tijelu koje boli, traži, iščekuje i pokušava se prilagoditi svijetu u kojem voljeno biće više nije fizički prisutno.

Zato izraz „slomljeno srce“ nije samo pjesnička metafora.

Snažan emocionalni stres u rijetkim slučajevima može biti okidač za takotsubo sindrom, poznat i kao sindrom slomljenog srca. Njegovi simptomi mogu nalikovati srčanom udaru, uključujući iznenadnu bol u prsima i otežano disanje.

To ne znači da je svaka bol u prsima posljedica žalovanja. Novu, snažnu ili neuobičajenu bol u prsima, osobito uz otežano disanje, vrtoglavicu ili slabost, ne treba psihologizirati. Potrebno ju je medicinski procijeniti.

Može li sadašnji gubitak probuditi staru bol?

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji ne promatramo tijelo kao odvojeno od emocija, misli, odnosa i životne povijesti. Ipak, bilo bi prejednostavno reći da svaka sadašnja bol zapravo dolazi iz prošlosti.

Sadašnji gubitak je stvaran i sam po sebi dovoljno bolan. On ne mora biti samo okidač za nešto staro.

Istodobno, novi gubitak može dodirnuti ranija iskustva napuštanja, smrti, odvajanja, nemoći ili nedostatka podrške. Ako smo u prošlosti morali sami nositi preveliku bol, ako nije bilo osobe koja bi ostala uz nas ili ako smo morali brzo nastaviti dalje, sadašnji gubitak može probuditi i ono što tada nije moglo biti dovoljno osjeteno i integrirano.

Tijelo pritom ne pamti prošlost poput arhive u kojoj su događaji uredno pohranjeni. Međutim, živčani sustav može ponovno aktivirati poznate obrasce zaštite.

Netko će osjetiti snažan nemir i potrebu da nešto učini. Netko će se ukočiti i izgubiti kontakt s osjećajima. Netko će osjetiti stezanje, mučninu ili težinu. Netko će nastaviti funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo, a tek će kasnije osjetiti iscrpljenost i bol.

U tjelesno orijentiranom radu zato ne pokušavamo osobu prisiliti da što snažnije osjeti tugu. Više osjećaja nije uvijek više iscjeljenja.

Pažnju usmjeravamo prema tome što se upravo sada događa u tijelu, koliko toga osoba može podnijeti bez preplavljivanja i što joj pomaže ponovno osjetiti oslonac, granice i sigurnost.

Ponekad je to kontakt stopala s podom.

Ponekad usporavanje daha.

Ponekad pokret koji je tijelo zaustavilo.

Ponekad mogućnost da se na trenutak odmaknemo od boli, pogledamo oko sebe i prepoznamo da se sada nalazimo na sigurnom mjestu.

To odmicanje nije poricanje.

Prema dualnom procesnom modelu žalovanja, ljudi se prirodno kreću između usmjerenosti na gubitak i usmjerenosti na obnovu života. Nekada smo u kontaktu s boli, a nekada rješavamo svakodnevne obaveze, odmaramo se, smijemo ili osjećamo nešto drugo. Upravo je to kretanje između tuge i života važan dio prilagodbe.

Ne moramo neprestano biti u boli kako bismo dokazali koliko smo voljeli.

Transpersonalni pogled na žalovanje

Transpersonalni pristup otvara prostor i za ona iskustva žalovanja koja ne stanu potpuno u racionalna objašnjenja.

To mogu biti snovi o voljenom biću, osjećaj njegove prisutnosti, unutarnji razgovori, rituali, simboli, sinkroniciteti ili osjećaj da odnos na neki način i dalje traje.

Transpersonalni pogled ne mora tvrditi da zna što se događa nakon smrti. Ne mora nametati religijsko ili duhovno objašnjenje.

On prije svega dopušta da čovjek istraži što za njega znače život, smrt, ljubav i povezanost koja ostaje nakon fizičkog gubitka.

Suvremeni modeli žalovanja više ne polaze nužno od toga da se osoba mora potpuno odvojiti od preminulog kako bi nastavila živjeti. Koncept nastavljajućih veza opisuje načine na koje odnos može dobiti novi, unutarnji oblik kroz uspomene, vrijednosti, rituale i način na koji živimo. Istraživanja ipak pokazuju da takve veze nisu automatski ni dobre ni loše. Njihovo značenje ovisi o obliku veze, kulturi, osobnim uvjerenjima i tome pomaže li osobi živjeti ili je zadržava u potpunoj nemogućnosti prihvaćanja stvarnosti gubitka.

Čak ni neobična iskustva prisutnosti nakon smrti ne moramo odmah patologizirati niti ih proglašavati objektivnim dokazom nečega što ne možemo znati. Važno je razumjeti kako ih osoba doživljava i pomažu li joj u povezivanju, regulaciji emocija i stvaranju smisla.

Smisao ne moramo pronaći u samom gubitku

Žalovanje nije samo prihvaćanje prošlosti koju ne možemo promijeniti. Ono je i polagano suočavanje s budućnošću koja se više ne može ostvariti. Ali možda je s vremenom moguće početi stvarati novu budućnost. Ne tako da zaboravimo ono što smo izgubili, niti da se uvjeravamo kako se sve dogodilo s razlogom i pokušavamo bol što prije pretvoriti u zahvalnost, mudrost ili lekciju. Takvo požurivanje može postati samo još jedan način bježanja od tuge.

Ne vjerujem da svaki gubitak mora imati viši razlog. Neke su stvari jednostavno bolne, nepravedne i konačne.

Smisao ne moramo pronaći u tome zašto se nešto dogodilo.

Ponekad ga možemo početi stvarati u tome što ćemo učiniti s ljubavlju koja je ostala.

Istraživanja rekonstrukcije smisla u žalovanju opisuju kako gubitak može uzdrmati naš identitet, pretpostavke o svijetu i osjećaj životnog pravca. Prilagodba tada ne znači povratak na staru verziju sebe, nego postupno uklapanje gubitka u vlastitu životnu priču i ponovno pronalaženje svrhe.

Možemo se pitati:

Što sam kroz taj odnos primila?

Što sam uz to biće naučila?

Koji je dio mene postojao upravo zahvaljujući tom odnosu?

Što od toga želim nastaviti živjeti?

Takva pitanja ne poništavaju tugu. Ne opravdavaju smrt i ne oduzimaju pravo na ljutnju, nemoć ili čežnju.

Ona samo polako vraćaju osjećaj da budućnost, iako više neće biti ona koju smo zamišljali, ipak može ponovno dobiti neki oblik.

Ono što biramo ponijeti sa sobom

Luna 🧡

Ja sam osvijestila da sam uz to malo biće učila kako se prepustiti procesu. Kako biti prisutna u onome što jest, iako ne znam koliko će trajati.

Moja namjera nije opravdati ono što se dogodilo, umanjiti gubitak ni prisiliti sebe da iz boli odmah izvučem nešto dobro. Želim samo da ljubav koju sam primila ne završi u boli, nego da nastavi živjeti kroz mene i način na koji biram živjeti.

Možda žalovanje nije samo opraštanje od života za koji smo vjerovali da ćemo ga još živjeti zajedno.

Možda je ono i polagano otkrivanje onoga što je taj odnos već utkao u nas.

Odnos više ne može postojati na isti način, ali može nastaviti oblikovati naše vrijednosti, odluke, nježnost, prisutnost i odnos prema životu.

Možda tako život bića koje nam je darovalo svoju bliskost, povjerenje i cijelo svoje malo srce nastavlja imati smisao.

Ne samo u onome što je bilo. Nego i u onome što ćemo, noseći njegovu ljubav sa sobom, tek postati.

Odabrana literatura

Maccallum, F. i Bryant, R. A. (2011). Imagining the future in complicated grief. Depression and Anxiety, 28, 658–665.

Stroebe, M. i Schut, H. (1999). The dual process model of coping with bereavement: Rationale and description. Death Studies, 23, 197–224.

Neimeyer, R. A. (2019). Meaning reconstruction in bereavement: Development of a research program. Death Studies, 43, 79–91.

Gudmundsdottir, M. (2009). Embodied grief: Bereaved parents’ narratives of their suffering body. OMEGA, Journal of Death and Dying, 59, 253–269.

Buckley, T., Sunari, D., Marshall, A., Bartrop, R., McKinley, S. i Tofler, G. (2012). Physiological correlates of bereavement and the impact of bereavement interventions. Dialogues in Clinical Neuroscience, 14.

Field, N. P. i suradnici (2009). Role of attachment in response to pet loss. Death Studies, 33, 334–355.

Ghadri, J. R. i suradnici (2018). International expert consensus document on Takotsubo syndrome. European Heart Journal, 39.